Ovo je blog o mom osobnom putu prema psihičkom, fizičkom i duhovnom ozdravljenju. Nakon odrastanja s psihički i fizički nasilnom majkom i nezainteresiranom obitelji sam otišla od kuće i počela graditi karijeru. Nakon dužeg niza godina mog bježanja od onoga u meni i ne shvaćanja da to sve uvijek svuda nosim sa sobom i u sebi sam krenula u suprotnom smjeru propadanja i samouništenja. Sve više i više su me preuzimali programi iz djetinjstva, a isto tako strahovi i ludila.
Nakon što sam dobila moju prvu kćer sam uvidjela da idem putem moje majke i da postajem majka kakva je ona bila. Na to sam kontaktirala jednu poznanicu koja se bavi alternativnom medicinom i zamolila je za pomoć. Bila je uz mene skoro dvije godine dok nije rekla da moram početi slušati sebe i ono što mi život donosi u svakidašnjicu. I učiti hodati sama.
Hvala joj od srca što me je povukla van iz tame. Što mi je jedan period bila svjetlo vodilja na putu prema izlazu.
Na mom još uvijek kratkom putu sam upoznala nevjerojatne ljude. Naučila nevjerojatne stvari. Doživjela nevjerojatne situacije, a ovo je tek početak.
U blogu su pisani moji osobni doživljaji i moje misli. To nije nikakav vodič niti savjetnik za nekoga drugog. Nego se nadam da će poslužiti kao inspiracija nekome za izvući se van iz svog zatvora, nekome tko misli da ne zaslužuje i ne može imati bolji život.
Unutrašnji izlet u prošlost
Poznavala sam kao dijete jednu osobu koja je kao djevojka bila jako inteligentna, lijepa i odlično je crtala. Otac joj je bio alkoholičar i tukao je njenu majku. Ne znam kakvo je bilo njeno djetinjstvo, ali vjerujem da je njen otac i prema djeci bio nasilnik. U jednom je trenutku ostavila posao u banci i više nije našla nikakav drugi posao. Počela je biti psihički sve nestabilnija, preselila se kod majke. Uz ogromne količine cigareta je u starijim godinama počela konzumirati i alkohol te hodati okolo i prositi. Kada bi je kao već stariju osobu srela u gradu prvo je spuštala glavu, a nakon nekog vremena je razvila buntovnički izraz lica “da, ovo sam ja, to sam postala. Ovo što vidiš sam ja.”
Prije dosta godina je preminula i nedavno me je jedno moje putovanju kroz prošlost dovelo do nje. Prvo sam se uplašila jer sam je se na kraju njenog života i počela plašiti iz nekog razloga. Ali sam se oduprla tom strahu na mom putovanju i pustila da se dalje odvija. Izgledala je sva propalo. Oko nje je vjesila paučina i zrak je izgledao ustajalo.
Tada sam vidjela da ona predstavlja sve nas koji smo se iz nekog razloga sakrili u sebe. Još za njenog života se nisam svjesno vidjela u zatvoru, a mislim da je ona poznavajući mene i moju obitelj vidjela gdje sam zapravo. Ma bilo je dovoljno da mi pogleda u oči. Drugačije životne okolnosti, ali u istom samonapravljenom zatvoru koji s vremenom skrene život samo u jednom smjeru. A meni su tada u glavi cvjetale ruže, no, samo u glavi. Sada kada je se sjetim izgledala je jedno vrijeme kao da mi nešto želi reći, ali nikako nije došla do toga.
I tako je u mojoj šetnji kroz prošlost stajala okružena paučinom i dalje s izrazom lica kao da mi nešto želi reći. S vremenom je moj strah prema njoj nestao, nestalo je sažaljenje za nju i za njen život i sve je to zamjenjeno shvaćanjem. Shvatila sam njene odluke, njena djela… Ostalo je razumijevanje. Zatim sam njen lik uputila prema svjetlu neka napokon nađe svoj mir i ljubav. Sjećanje u meni je prestalo biti teret i isijavati strah. Sada mi je postalo gorivo i poticaj.
Njen život nije bio uzaludan, bila je inspiracija makar za jednu osobu. “Trči van iz tog zatvora. Kopaj dok ne izađeš.”
Takvih osoba ima jako puno ne samo u našim krajevima nego po cijelom svijetu. Ja sam skoro došla do mjesta s kojeg više nije bilo povratka. Hvala mojim Anđelima što su me dobro “opalili po glavi” kako bih se okrenula. Hvala mojoj poznanici na pruženoj ruci. No, ništa se od toga nebi dogodilo da se sama nisam poželjela okrenuti, odlučila i okrenula.
Morate željeti okrenuti svoj život, polako s voljom krenuti raditi na tome i biti strpljivi. Nema garancija, nema sigurnosti, nema… ali kada se nakon nekog vremena okrenete nazad i vidite koliki ste korak napravili u novom smjeru, ta razlika će biti vaš unutrašnji ponos i droga za ići dalje. Put je užasno težak, ali svaki novi korak i novi pogled su nešto najnevjerojatnije i najbolje što u životu možete osjetiti. Put je vaš i samo vaš. Tako da će i ponos biti vaš i samo vaš. I zapamtite, u ljubavi se ne pada, samo ego vidi padove.
Uopće nije bitno što je bilo, koliko je strašno bilo niti koliko je boljelo. Dan kada sami sebe porodite i ugledate sunce te udahnete zrak sami u svoja pluća ne može nitko i ništa zamijeniti. Zato glavu gore i vjerujte da vas Svemir zapravo voli i želi vam dobro i tu je uz vas, ali vi imate slobodnu volju i morate sami odlučiti tu pomoć prihvatiti i zatim sami hodati i proći put izlječenja. Ali isplati se sva muka toga puta. Isplati se jer je muka na putu na kojem ste sada veća. Jedina joj je prednost što vam je poznata, ali je daleko veća.
Želite pružiti potporu ovom blogu?
Učenica Života 