Krenula sam na put stazom kroz lijepi krajolik dok nisam došla do obale. Tu me je čekao čamac, nešto kao kanu. Ušla sam unutra i ženu koja je sjedila u tom čamcu sam prepoznala kao cvijet jabuke, plod jabuke, stablo jabuke, ženu, bila je sve. Priznala sam je kao sve.
Ona je mene vidjela kao proljeće, kao ljeto, kao jesen, kao zimu, kao dijete, kao odraslu osobu, kao staru osobu. Priznala me je kao sve. Rekla mi je da sam sve.
Zatim je dugim štapom odgurnula čamac od obale. U jednom trenutku je oko nas bila magla i nakon nekog vremena smo izašle iz magle i vidjela se druga obala. Izašla sam na drveni mol Avalona. Svuda je bilo žena, svećenica u bijelim haljinama. Hodala sam prema prelijepom voćnjaku gdje su sve jabuke bile u cvatu. Sve je sjalo od sunca i od cvijeta.
U daljini sam ugledala jedno drvo jabuke, prastaro drvo, koje je imalo poseban sjaj. Imalo je svoje svjetlo. Prišla sam mu, napravila krug oko njega i ušla u deblo gdje je bila nevjerojatna toplina ljubavi. Osjećala sam se zaštićeno, sigurno… počela sam plakati “Majko”… suze su mi tekle i na mom fizičkom tijelu. Prepoznala sam je kao iskonsku majku, moju pravu majku. Bila sam na sigurnom, bila sam kod kuće.
Sišla sam dole među njeno korijenje u drvenu prostoriju, potpuno otvorena sa svime u sebi i na sebi gledajući i osjećajući sve svoje rane, povrede, krvarenja…
Vidjela sam se iskrivljenu od rana i povreda, vidjela sam se gdje krvarim. Osjetila sam svu bol mog postojanja. Zatim sam skinula to sa sebe kao kada se ogrtač skine i baci na zemlju. Na svom fizičkom tijelu sam još osjetila po koju bol, ali velike rane, one koje me iskrivljuju i moja krvarenja sam skinula sa sebe.
Stajala sam ispred nje onakva kakva jesam, zaštičena u bezuvjetnoj ljubavi, nje, moje prave majke koja me voli takvu kakva jesam, koja me prihvaća takvu kakva jesam, u ljubavi, štiti me i daje ljubav. Bezuvjetnu ljubav. Riječi koje mogu opisati taj doživljaj, taj osjećaj… ne postoje. Ovo napisano ovdje je šturo i nepotpuno…
Takav odnos i osjećaj ljubavi, shvaćanje, stanje… nisam mogla niti zamisliti.
Skinula sam sve ono obučeno kroz živote sa sebe. Tamo ispred nje, koja je stajala i svijetlila ispred mene sam stajala samo ja. Ja. Ono što sam ja, ono što sam s početka mog vremena. Bez doživljaja, bez imena, bez ičega, samo ja.
Čula sam poziv voditeljice da je vrijeme za krenuti nazad i ostaviti poklon: pjesmu, ples, šalu, kratku priču… Bila sam toliko zbunjena da mi ništa nije padalo na pamet. Baš ništa, osim “hvala ti, volim te, oprosti mi”, tako da sam to izgovorila i okrenula se prema stepenicama. Nije mi se išlo, znala sam da moram, ali nisam htjela otići. Kako sam već kasnila požurila sam se po stepenicam i odjednom su moje oči na nozi koja korača gore na stepenicu vidjele bijelu haljinu. Bila sam zbunjena, ali sam i dalje žurila gore. Stigla sam u deblo i stala gledajući van u prelijepi sunčani dan. Ne, ne želim izaći van. Želim ostati ovdje. Ne želim van.
Znala sam da moram i nešto u meni me je vuklo van, suprotno od moje želje da ostanem. Izašla sam u prelijepi dan, među prelijepe jabuke u cvijetu i krenula prema obali. Hodala sam, ali moje cijelo biće nije htjelo otići, htjelo je ostati. Došla sam na drveni mol, spustila se u čamac i krenuli smo. Otok je nestao u magli. Kada smo stigle na drugu obalu, izašla sam iz čamca, okrenula se i predala ženi u čamcu Školjku koju sam imala u ruci, za zahvalu, te krenula putem kroz prelijepi krajolik nazad na početak.
Hvala voditeljici na ovom iskustvu.
Učenica Života 