Uvijek je prolazilo pokraj mene nešto vezano uz vibracije. Na internetu se može pronaći hrpa opuštajuće glazbe na određenim frekvencijama, predavanja na određenim frekvencijama za lakše shvatiti, zapamtiti, za ovo za ono… Ja sam uvijek birala prirodni zvuk jer sam u podsvijesti držala da kako nam određena frekvencija, tj. ton, može činiti dobro tako nam može činiti i nešto što nije dobro. Sve dok mi jedan izvor kojem vjerujem nije poslao jedan link na jednu osobu koja pravi posebne pjesme koje nemaju našem Um-u smislene riječi, nego prodiru iza naše svijesti. I tako sam malo eksperimentirala s tim pjesmama jer nisam zapravo previše ni vjerovala. Vjerovala sam da zvuk može utjecati na nas, ali je opet postojala sumlja da neko samo pjevanje može mijenjati veće stvari u nama. No, dala sam šansu samo zbog osobe koja mi je to poslala i vjerovala sam da mi ne šalje nešto usputno “za onak malo…”
I tako sam si puštala te pjesme i pratila što se događa u meni i shvatila kako se s vremenom, lagano kao na vjetriću koji se lagano i polako kreće kovitlaju moje emocije, kao list na vjetru, podižu i plešu s njim…
Kasnije sam s drugog izvora dobila link na nešto novo. Molitve, meditacije kroz pjesmu… na jednom starom jeziku koji u svom izgovoru sadrži vibracije sa snagom. Ne zaboravite “Stvaranje” iz Biblije “I reče Bog”. Riječi imaju veliku snagu, vibracija riječi može činiti čuda… Stvarati, liječiti… ili kao određeni ton harfe, razbiti čaše… Koliko god sam to sve znala, očito mi je trebalo vremena da samo shvaćanje sjedne u mene. Nekada mi treba malo vremena lol…
I tako sam jedno vrijeme to držala sa strane jer je jedna molitva izazvala reakciju u meni na koju tada još nisam bila spremna. Nakon nekog vremena mi se počelo sjećanje na tu molitvu/pjesmu vrtiti po glavi te sam joj odlučila dati novu priliku.
Ove godine sam je počela puštati redovito svaki dan. Izdržala sam skoro tjedan dana ili cijeli tjedan, ne znam više. Lol Tada mi je cijelo biće počelo vikati “ne više, ne više…” Zatim idući dan za nastavak sam nekako intuitivno počela spavati s mojim Dryad-om u ruci i tada mi je kroz snove krenula prava akcija. Tako sam nekoliko dana imala u snovima akciju, a preko dana emocionalne kulminacije sve dok nisam uspjela pogledati direktno u dio mene s kojega su se tada skinuli još neki filteri.
Uspjela sam zadržati pogled i pažnju na toj novoj “slici.” S tim novim pogledom na sebe, moj život, moje odnose…. Ponavljala sam si “koji sam ja bila idiot, kako sam bila naivna, glupa, kako sam se mogla ovako… onako ponašati, kako ovo, zašto ono…” Ne znam da li sam više žalila sebe ili bila ljuta na sebe. Naravno da su se ti i ti ljudi tako ponašali prema meni kada sam bila tako glupa, naravno da su me ti neki izbjegavali kada sam bila zlobna… I naravno da sam za sva ta moja “ne dobra” stanja našla izvor tj. razlog zašto sam bila takva, jednostavno rečeno “opravdanja” lol… Bez obzira koliko god krivila pritisak iz davnina koji me je gurao u tom smjeru, to sam ipak bila ja, upravo takva kakva sam bila… Sve što sam mogla je bilo prihvatiti ili ponovno zatrpati pod tepih, ponovno to sakriti od sebe. Da i ja isto znam biti čisti idiot i zlobnica.
Odlučila sam si to sve priznati. Da, to sve sam ja bila i još uvijek jesam. Jesam ljuta na neke ljude iako su, sada vidim, imali razloge za ponašanja i mišljenja kakva su mi dali, pokazivali… Da, ljuta sam na moju mamu, moju obitelj, ali ipak na kraju sam ja ta koja je kroz te sve situacije i svoja odrasla ponašanja prošla. Da, to je moj život, takav je bio i takav sada je… I još da k tome svemu priznam, nisam baš sve 100% što mi je došlo pustila van. Lol… ipak moram na nekim stvarima još malo raditi.
I tako me je to moje ludilo na kraju nosalo kao list na olujnom vjetru. Zatim je došao dan za telefonski poziv s mojom majčicom. Jedan od mojih najdražih telefonskih poziva s njom. Skužila sam kako nekako fali moj unutarnji nagon da joj se moram opravdavati, objašnjavati, dokazivati za svaku heb… sitnicu. I zabolilo me briga za njeno mišljenje. To nije dolazilo iz uma ono kada se sebi i njoj pravim, a poslije puknem. Ovo je dolazilo s nekog novog mjesta iz mene, iz neke moje dubine. Ovo je bilo stvarno. Ovo se je stvarno događalo. Moj osmijeh se je počeo formirati još tijekom razgovora jer je razgovor zvučao drugačije, tekao je drugačije. I moj osmijeh je nastavio rasti poslije našeg razgovora i tada je i ostao na usnama. Sada koji dan poslije je još uvijek tu.
S tim svim sam otkrila jednu novu snagu u sebi. Otvorio se novi prostor, nova sloboda iz koje je krenula nova energija za moj život. Još jedan mlazni motor koji me gura naprijed da se već počinjem smijati koliko sam brzo počela putovati.
Tu se je otvorila i nova dimenzija ljubavi i razumijevanja za moje djevojčice, mislila sam da ih već volim najjače…. Muž je isto dobio novu dimenziju razumjevanja kao i još neki… Lol
Kako sam otvorila to dodatno prihvaćanje sebe i mog života, odjednom se je pojavila nova doza slobode. Tek sada zapravo poćinjem shvaćati kuda idem, što radim i što se događa samnom… i… gdje sam. Sada mi ponekad dođe kao da bi mogla skočiti van iz “sebe” od sreće. Sve me više to sve veseli.
I hvala svima na mom putu koji mi daju alate za lakše i brže savladavanje tog puta. I hvala meni što ipak bez obzira na sve situacije i stanja “ludila” nisam odustala. I hvala ti moja Bazgo ❤️
Fotografija Eva Michálková from Pixabay
Učenica Života 