Zar život nebi bio ljepši kada bi svi uz svoj rast i uz rast svog posla doprinosili i rastu drugih? Kada bi se sjetili na trenutak ostaviti svoju bol sa strane, svoju ljutnju… i umjesto razdraženosti i poprijekih pogleda prema ljudima koje znamo i ne znamo, počeli s vremenom trenirati pružati osmijeh i ruku…
Vida Demarin
Svjetski poznata Hrvatska neuropsihijatrica u ovom interview-u sasvim jednostavno predstavlja funkcioniranje čovjeka i daje nekoliko malih, ali moćnih savjeta za poboljšanje svog života. Više o njoj možete čuti u uvodu samog videa, a više o njenom radu čitati i ovdje.
Lood podcast
Vinko Mihaljević je domaćin jednog fascinantnog podcasta. U razgovorima s poznatim osobama pokušava predstaviti ljudima kako svatko može u svom životu praviti korake naprijed i mjenjajući sebe na bolje mijenjati društvo na bolje.
“Razvoj pojedinca i društva kroz kategorije tema kao što su karijera, zdravlje i odnosi.”
Ja
Volim pogledati izlaganja uspješnih ljudi. Kupiti super ideje koje sam voljela koristiti kratko i onda ih ostaviti sa strane jer nije nije bilo instant rezultata ili… “možda bi mogle funkcionirati.” Gledajući neki nadahnjujući video bi dobila adrenalin, kao u filmovima kada rulja krene dizati ruke u zrak i potvrđivati što su upravo čuli i vikati “jeeeee”, tako se nešto desi i u mom mozgu. A onda nakon nekon vremena entuzijastičnih pokušaja, možda nakon nekoliko dana rada ili možda dva tjedna… to jednostavno nestane s mog sadržaja života. Desi se nešto da jedan dan nemam vremena, drugi dan zaboravim pa se lupim po glavi i onda na kraju potpuno zaboravim na to što mi je pomagalo.
Ipak, naš um ne voli promjene, a niti gubiti kontrolu; a i ima nas dosta s jakim auto-destruktivnim programima. Ali zato ne treba odustajati u pokušajima i s trudom, bez obzira koliko dugo pokušaj trajao, treba se uvijek truditi raditi nešto dobro za sebe, makar kretali uvijek s novim tehnikama. Bitno je pronaći put oko tih prepreka koje si stavljamo, put oko zaborava, dosade, put oko “nije to za mene”… Ja sam u jednom trenutku mog života prestala više s pokušajima. Ali igrom slučaja sam ponovno od nule krenula u akciju. Stalno mijenjajući tehnike i načine jer se nikako ne mogu zadržati na jednom, ali malo po malo, iako to nije optimalno niti zapravo preporučljivo za najbolji uspjeh, sam uspijela napraviti pomak. Užasno mi teško ide otpuštanje emocija i naučenih uzoraka ponašanja jer sam u jednom strašnom grču straha, ali sam se s vremenom uspjela naučiti probijati razinu za razinom kroz labirint svega što se nalazi u meni. Još uvijek sam na mjestu gdje mi se teško fokusirati na jedno, ali se sve više uspijevam probijati kroz taj blok i sve više koristiti naučene stvari. Sve mi je manji osjećaj šoka prilikom otkrivanja novih stvari u tom mom unutrašnjem labirintu. To ne znači da manje boli nego samo sada kada sam prošla kroz toliko priznanja onoga što sam do sada već otkrila u sebi, za sve ono novo što otkrijem znam da imam izbor; prihvati ili opet sakrij. Ako se naleti na preveliki zalogaj ipak nije loše neke stvari ostaviti sa strane (sakriti nazad) kako bi se smanjila količina za žvakanje. Nije preporučljivo se utušiti. lol Ali uvijek, makar prvicu po mrvicu prihvaćati naše boli i situacije da su takve kakve jesu. I opraštati sebi i drugima.
Da se vratim na uspješne ljude. Zašto sam prije i voljela i u isto vrijeme napadala, indirektno, direktno… uspješne ljude, čak nekada i mrzila iako nisam nikada vidjela pravi razlog zašto… “eto zato jer mi se ne sviđa taj ili ta zbog tog i tog…” nečega, bilo čega. A zapravo je bio razlog jer sam se osjećala malom. Znala sam uvijek da mogu više, ali tu neku granicu prema više nisam nikako uspijevala probiti. Pogotovo u privatnom životu. A na kraju sam pala i u poslovnom životu. Kada bih bila sama sa sobom mogla bih napraviti čudo, a čim je došlo u pitanje da trebam demonstrirati kada nisam bila sama, krah.
Ponekada bi pokraj uspiješnih ljudi osjetila sram, tada nisam znala zašto, ali sam se stidjela samo biti u blizini uspješnih ljudi. A zapravo me bilo stid što sam tako mala, što nisam više, što i ovo što radim je previše za mene jer ne zaslužujem niti to… “Nisi za ništa, ne zaslužuješ ništa” još uvijek odzvanja redoviti dril iz mog djetinjstva. Imala sam osjećaj da to, da nisam za ništa, oni mogu vidjeti i znaju da ja nisam za ništa. Taj stid bi se onda pretvorio u ljutnju, a ljutnja u okolni napad, a ponekada i direktni na one koji su bili uspješniji od mene. Kao što se moj strah pretvarao u ljutnju, tako se je i moj stid pretvarao u ljutnju i tada više nebi bilo niti straha niti stida, ono što boli bi nestalo. lol. Ostala bi samo ljutnja na te osobe koje rade sve krivo, …zato i jesu uspješni jer rade sve krivo. Samo što sam si ljutnjom nizala nove bolne situacije. Moj um je uvijek imao nešto za komentirati i uvijek bi pronalazio razloge zašto ga treba slušati.
Nisu svi anđeli, ali fokusiranje na druge je uvijek znak da se skriva i biježi od nečega u sebi.
Tako sada kada sam ovdje vidjela veliki broj Interview-a s uspješnim ljudima, došlo mi je ponovno pitanje: “a gdje si ti, a što si ti, još uvijek mala i ništa?”
Ali je do sada moj mozak već naučio, kako bez nepopularnih mrava (u usporedbi s pćelama) bi isto došlo do kraha. Mravi, po kojima gazimo, su “inžinjeri ekosustava”. Ništa manje bitni od “slavnih” pćela. Svatko tko postoji je bitan – i ima svoju bitnu ulogu 😉 Samo u usporedbi s ljudima, mravi ne pokušavaju postati pćele nego vjerno rade ono za što su stvoreni. Iako ih mi pokušavamo redovito gaziti.
Hvala ti Vinko Mihaljević-u!
Učenica Života 