Nakon još jedne uobičajene masaže stopala probudila sam se ujutro s neobičnim osjećajem u želudcu i glavi. Nakon kojeg zalogaja jabuke i par kikirikija za doručak moj se apetit zatvorio s još većom težinom u želudcu. Na kraju je ispalo da sve što mogu je ležati u krevetu. Ubrzo sam izbacila i tih par zalogaja.
Nakon dva potpuna dana bez hrane i jednog bez vode sam počela jesti u minimalnim količinama i biti u mogućnosti popiti malo više od kojeg gutljaja.
Istovremeno moj unutarnji svijet nije niti malo dijelio ideju s tijelom o postu. U međuvremenu su moje emocije prema mojoj mami toliko kultivirale da sam joj “morala reći”. Kako sam istovremeno imala i ogroman pritisak u glavi pomiješan s glavoboljom poslala sam joj SMS poruku. U dvije rečenice sam stavila sve svoje emocije koje sam potiskivala kroz moj život i nisam ih puštala van jer “nisu bile uredu.” Znala sam da će je “pogoditi” to što sam napisala, ali više nisam to mogla držati u sebi. Moralo je izaći.
Nakon nekog vremena mi se počeo miješjati osjećaj krivnje i osjećaj olakšanja. Krivnja jer znam da ju je povrijedilo i olakšanje sa 100% otnom željom za ne povlačenjem rečenoga jer je sve ono nakupljeno ne izrečeno izašlo. Nije bilo ništa zločesto, nego samo istina koju nosim skoro cijeli život, a u tu istinu su se slile sve ostale istine koje su tekle paralelno i okolo. Osjećaj je bio nevjerojatno olakšanje i sloboda. Ne, moje cijelo Biće nije htjelo to poništiti.
To je bilo kao otvaranje vrata zatvora iza kojih je stajala ona. Nisam ih mogla otvoriti, a da nju ne lupim vratima. Makar ja nisam znala drugačiji način. Jer ona je osoba koja ne čuje, pogotovo kada ja govorim. Kada sam prošla kroz ta vrata van u slobodu, a zamnom izašle još neke zarobljene stvari s kojima sam morala dijeliti ćeliju, osjećaj je bio čista lakoća. To je bila sloboda. I ne, ne žalim što sam je gurnula vratima kako bi ih otvorila. Ne žalim niti malo. Žao mi je što ju je zabolilo, ali ne žalim niti malo taj udarac. Moje cijelo biće se raduje i ne, ne želi se ispričati za taj udarac.
Tu su počele izlaziti i druge stvari van. Ne, ja nisam kriva za njen težak život. Ne, ja nisam kriva zato što se ona osjeća loše. Cijeli život mi nameće kako sam ja krivac za sve njene nedaće, kako sam ja kriva za njen težak život i kada njoj nije bilo dobro nije smjelo biti niti meni dobro i nisam se smjela nasmijati, ničemu veseliti… Ne, ja nisam odgovorna za njen život. Ne, ja nisam odgovorna za ono kako se ona osjeća. Ne, ne želim je povrediti, ali ne želim više nosati niti tu odgovornost, koja nije moja, za njen život i njen teret. Najedanput sam osjetila kako moj cijeli život osjećam od nje prema meni skoro samo ljutnju. Sjećanje na moje djetinjstvo i primanje emocija od majke je sjećanje na čistu ljutnju i odbijanje. Tek kada sam odrasla i otišla od kuće je počela ponekada praviti pauze s bacanjem noževa na mene. Ali inaće je to bila čista mržnja, gaženje, gađenje i netrpeljivost prema meni.
Datum buđenja je bio 22.12. simbolički dan novog rađanja. Morala sam se nasmijati kako se poklopilo. Zatim nisam imala mira dok ne pogledam vrijeme solsticija i bilo je za EU oko 4 ujutro na 22. Možda bi trebala početi malo više pratiti datume i svemir i što se događa u trenucima kada se u mom biću digne oluja. No, još uvijek sam jednom nogom u osjećaju krivnje, a drugom u otpuštanju i veselju toj novoj slobodi.
Hvala Svemiru na ovoj prilici.
Fotografija Ye Jinghan auf Unsplash
Učenica Života 