Ponekad kada mi dođe shvaćanje zašto postoji određena gnjavaža u mom životu, ali moj ego jednostavno ima problema za prihvaćanje toga, prelaženje preko toga i za kreiranje rješenja. Neke lekcije su jednostavno prava gnjavaža lol za moj ego, a kada je za njega gnjavaža onda je i za mene. Da znam, još uvijek ima veliku moć nada mnom.
Znam da me je muž u jednom periodu omalovažavao i ponašao se kao da je jako visoko iznad mene. Trenutno u svojoj krizi nema snage za biti isti lol. Sada razumijem taj dio u njemu, taj osjećaj manje vrijednosti jer sam ga osvijetlila u meni, a isto tako sam osvijetlila dio da se nisam niti ja bolje ponašala prema drugima. Osvijestlila sam taj program koji se želi isticati i biti bolji od drugih jer vjeruje da tako može skupljati ljubav kroz život. Ta stalna želja za dokazivanje osobama koje te omalovažavaju te pretvori u njih. I tako počneš omalovažavati druge i hodati po njihovim glavama kako bi sebe istaknuo u želji da te netko primjeti, da kaže:
“Da, vidim te. Uredu je, vidim da si napravila. Prihvaćam to. Prihvaćam tebe. Prihvaćam te.”
Ne samo netko da te potvrdi nego mama, oni za čijom potvrdom čezneš. Ne trebaju reći kako je super i divno što si napravio nego samo neka priznaju- i ne omalovažavaju to. Moja mama je mogla reći koliko god puta je htjela kako je nešto super, ali opet sam vidjela na njenom licu da nije iskrena i kako je nije niti malo briga.
Ta iskrenost iz duše i da je iskreno u njenom iskrenom osmijehu u očima. Samo to. Taj pogled prema meni s prihvaćanjem i iskreni osmijeh. To je sve. Jer čitam tvoju dušu bez obzira na to što kažeš i što napraviš. Čitam ono što je u tebi. Ne trebaju ti niti riječi niti djela. Samo jednom probaj osjetiti to u sebi – iskreno. I to je sve.
Kada stavim ruku na tebe osjetim što osjećaš, kada pogledam u tebe vidim što osjećaš. Bez obzira koliko god si lagali o onome što vidimo na drugima, koliko god bojali svijet pink, ono što smo u stvarnosti osjetili što su drugi poslali van, ostaje u nama.
Isto tako znam da moj muž isto kao i ja plače za ljubavlju. Znam da mogu puno toga promjeniti, njemu pomoći, a tako i sebi kada bi mu pružila samo malo više ljubavi. Znam. Samo moj ego mora prijeći preko sjećanja na doživljaje iz naše prošlosti. Mora se složiti s tim da je sadašnjost bitnija od sjećanja, a isto tako da će i njemu trebati vremena za promjenu. A zna isto tako da se može promijeniti. Zna da ne mora čekati i željeti da moj muž prvi krene u davanje malo više ljubavi. Dobro zna da je moj muž još uvijek duboko u svojoj rani. Zna moj ego kako može pomoći meni i njemu. Ali moj ego još uvijek ima malu želju kažnjavati mog muža zbog sjećanja na prošlost. Lupkati ga po prstima, ma zapravo gdje stigne. I zna da tako i mene kažnjava, ali je spreman i na tu žrtvu. Samo sam ja napokon shvatila da mi se više ne bude žrtva. U bilo kojem obliku. Više mi se ne bude žrtva i makar mome egu. E sada… shvatila sam sada to. lol sada treba krenuti u akciju. 😀 dok sam pisala ovu zadnju rečenicu čujem rijeći u mom umu: “i upasti.” Neću, jer padanje u djelu iz ljubavi ne postoji. Padanje postoji samo u egu.
Hvala susjedi koja je danas svojim usputnim komentarom upučenim mom mužu pritisnula prekidać u meni i upalila svjetlo u mojoj prostoriji pomanjkanja priznanja i ljubavi. Tada sam vidjela to isto i u njoj i dio mojih ljutnji prema njoj se smanjio. I hvala mom egu što nekada sa svojom upornošću ne popuštanja zapravo pojaćava svijetlo. Još uvijek me moj muž i susjeda nisu prestali iritirati. Ali nekako sam dobila za taj jedan mali djelić prema njima mrvicu više razumijevanja.
Učenica Života 