Uvijek sam se pitala koja je razlika između mene i onih koji uspijevaju u životu. Pod uspjehom ne mislim direktno na novčano bogatstvo nego to može biti samo sređeni i zadovoljni život. Ne teže svi biti novi multimilijunaši. Ali imati osnove egzistencije i svoj unutrašnji život na jednoj razini gdje se može reći: “Tu se osjećam sigurno i sada s ove točke mogu dalje istraživati život.”
Ne možemo u potpunosti utjecati na druge, na naše društvo, planet, ali svoj svijet možemo koliko toliko dovesti na jedno mjesto gdje ne moramo biti cijelo vrijeme pod pritiskom niti pod strahom. U mom slučaju počinjem prepoznavati obrazce razmišljanja i mojih blokova u ponašanju. Sada znam da prije nisam imala šanse u ničemu. Ne moram uopće žaliti za milion propuštenih prilika niti propalih ideja. Jednostavno ništa od toga nije imalo šanse na bilo koji način osim na jedan. Za raniji uspjeh sam trebala ranije promjeniti svoj unutarnji svijet.
A kako promjeniti svoj unutarnji svijet? Trebala sam prvo sebi priznati da nešto u meni nije u redu. Svijet u kojem sam živjela mi je izgledao potpuno noramalan i logičan. Takav je takav je. Jednostavno je takav. Ja sam takva, ljudi su takvi i guraj se kako god znaš kroz život. Sve dok mi jednom nije lupilo u glavu da se ponašam kao moja mama. Kada sam se istresala na kćer u mojoj glavi je bjesnila moja mama dok sam ja gledala tu scenu sa strane i nisam mogla reagirati niti zaustaviti ono što se događa. Kako sam sebe organizirala je bilo kako je moja mama ugurala u mene ono “kako treba.” Kada bi se naljutila na muža nije uvijek imalo smisla, ali bi bjesnila na njega i bio je isto kao moj otac i nije radio sve kako ja hoću i kako ja to zamišljam da muž treba biti tj. kako je moja mama prigovarala ocu da treba biti itd… Bio je to mix moje obitelji i nekih mojih izvedenica o tome kako to sve treba funkcionirati da bi funkcioniralo. lol
Meni je to sve bio svijet koji je nastajao moj cijeli život polako i s tim izgledao potpuno normalno. Da mi je netko rekao kako svijet u kojem živim nije normalan rekla bih mu da on nije normalan. Najteže je priznati da u nama nešto nije u redu. Zato što to odmah uzimamo kao udarac na svoju dušu na ono što mi “jesmo”. Zato što kao dio sebe prihvaćamo naučene obrazce ponašanja, društvene običaje, svoju boju kože, svoj izgled, svoju obitelj… tek kada počnemo vidjeti sebe odvojeno od onoga kako se ponašamo kao što sam ja uspjela sebe odvojiti izvan scene koja se je odvijala gdje sam vikala na svoju malenu i gledala se kako se ponašam i u isto vrijeme razmišljala da tu nešto ne štima. Tada sam počela primječivati kako se ponašam i u drugim situacijama te čvrsto odlučila da je to nešto što JA zapravo ne želim. Prvo mi je trebalo priznati da sam to ja, ta osoba koja viče, ta osoba koja zna udariti, ta osoba koja prigovara na svako sranje ako nije po njenoj volji, ta osoba koja sve živo mora oko sebe komentirati, ta osoba kojoj je cijeli svijet naopak i svi se krivo ponašaju, ta osoba koja sve zna kako što treba, ali nikada ništa veliko nije dogurala do kraja… U ovom slučaju ne govorim o poslu jer tu sam se skoro uvijek znala dobro isticati kao jedna od sposobnijih dok je moj privatni život bio u totalnom raspadu, zapravo nije postojao. Ja nisam znala postojati, kako biti. Nisam znala živjeti, zato i jesam u svemu vidjela neku grešku, prigovarala na sve, a i ja sam često bila ta jedina koja se od 50 ljudi potepe na ravnom.
Ali je samnom sve bilo u redu, samo je cijeli svijet bio protiv mene.
Da, nije lako priznati kako ne treba mijenjati svijet nego sebe. Zapravo, ne trebamo i ne možemo mijenjati sebe. Onako jednostavno rečeno, trebamo prvo početi micati sve ono što imamo natovareno na sebe, sve ono što vučemo kao dio sebe. To je bilo jedno dodatno otkriće koje mi je pomoglo u mojoj upornosti u najtežim trenucima. Ponekada ne želimo pustiti nešto što je “dio nas” iako to nije dio nas i zapravo nam otežava život i stavlja nam prepreke na put. Ali, to nosimo od tko zna kada i navikli smo se na to pa bi nam sada onda to falilo da to pustimo pa ovo pa ono… pa se dovedem ponekada na sam rub dok ne lupim šakom i kažem: “Sada je dosta, puštam tu emociju, puštam to razmišljanje, neka ode u Božje svjetlo, neka je Bog pretvori u ljubav.” Na taj način pridodam rastu svijetla i ljubavi u ovom svijetu.
Svaka emocija koju ne otpustimo je dio zarobljene energije (tame) koju držimo za sebe. A zadržavanjem emocija zadržavamo ludilo u sebi. Kako ludilo raste u nama tako raste i u svijetu.
Ponekada neke stvari odu same bez mog doživljaja, kažem im sretan put i ne pitam se više što je to bilo jer više nije ni bitno, otišlo je, prošlo je. Ponekada točno vidim kako se određena emocija vrti u krug po meni podižući moj nemir i ludilo te ne izlazi van, tada tu emociju pošaljem u svijetlo i neka je Bog alkemizira u dio ljubavi koji okružuje ovaj svijet. Neka ljubav raste umjesto da ja ovdje patim sebe i druge tom emocijom.
Mi sami biramo u svakom pojedinom trenutku svoje odluke i svoje korake. Mi smo sami odgovorni za naš život.
Hvala mi što ne odustajem nego se lagano krećem prema putu postati cijeli čovjek. Hvala mojoj kćeri što je došla u ovaj svijet otvoriti mi oči jer puno puta ranije nisam uspjela. Hvala svim anđelima što nisu odustali od mene nego me nastavili lupati po glavi dok nisam počela slušati. lol
Fotografija HANSUAN FABREGAS – Pixabay
Učenica Života 