Već skoro tjedan dana mi crijeva prave buku, hvataju me momenti tuge bez specifičnih misli ili emocija koji se miješaju s momentima entuzijazma, ljutnja, sreća, jetra, noga, kašljanje, nemoć, a danas glavobolja i vrtoglavica… mogla bih cijele dane samo spavati. Ringišpil od misli i osjećaja skoro ne prestaje. Zaboravljeni događaji, zaboravljene priče i zaboravljeni ljudi se samo izmjenjuju u mojoj glavi. Situacije za koje nisam niti sanjala da su ostavile emocionalni otisak u meni izranjaju van i postavljaju ponovno ista pitanja koja su tada izgledala nebitna, a sada vidim emocionalni otisak.
Stezanje u grudima, plakanje, slomljenost i tuga čine većinu moga vremena.
Zašto, kako… pokušavam pustiti “gore” i predati u svjetlo. Više nije bitno i pokušavam se ne hvatati više za te priče. Neka izlazi van zauvijek.
Jednom mi je netko rekao: “Sve što je ušlo mora i izaći.” Ako vam se trn zabio u prst, kako je bolio pri ulasku tako boli i prilikom vađenja. Ali jednom kada ga izvadite i bacite više se taj isti ne vraća. Što više trnja iz sebe izvadimo bolje naučimo što to sve znaći i onda bolje pazimo kako bi što manje skupili novih. Ali prvo treba hrabrosti uopće krenuti vaditi to trnje i puštati ranama da zacijele. Tu treba hrabrosti i volje još jednom pustiti te emocije da struje kroz nas. Treba jako puno volje.
Ovaj put sam uzela malo veći zalogaj. A s većim koracima ne mogu izbjeći strah. Ne strah zbog ludila i buncanja kroz koje treba ponekad proći. Nego strah zbog onoga što dolazi iza. Neka nova raščićena viđenja na situacije i ljude. Ono kao kada se ponekad opalimo po glavi: “Pa kako to nisam prije skužio/la.” Neke stvari nam se raščiste “same od sebe” nakon nekog vremena pa vidimo ljude i situacije u realnijem stanju. Za većinu ostaloga kroz što prolazimo stavljamo obojene naočale s nekim uzorkom. To je kao kada imamo mrlju na televizoru pa upadne u kadar kao da je dio njega i s tim promjeni njegov izgled ili nas konstantno nervira i neda nam da se koncentriramo na sliku…. Veliku većinu svojih života vidimo iskrivljeno.
A kada počnemo micati te naočale korak po korak možemo bez njih otkriti potpuno suprotno stanje od onog uvjerenja kojeg smo imali. E to može ponekada napraviti pravi kratki spoj u glavi lol.
U svakom slučaju, opet može doći tuga i razočaranje nakon što maknemo pink boju s nekih ljudi ili događaja. Ali i to prođe. Treba samo pustiti, reći si jasno i glasno sa svom boli koju osjetimo “da, tako je” i pustiti neka ode. Veliku hrpu toga svega opet zaboravite, ali olakšanje ostaje. To je ono što povećava moj osmijeh s vremena na vrijeme. To olakšanje koje ostaje jer imam kamen manje na leđima.
Puno emocija treba guliti kao luk jer su prejake i preduboke za izvaditi ih odjednom. Prvo su izvana suhi, lomljivi i prljavi slojevi koji se lako skinu. Tada dođe onaj tanki sloj koji više nije suh i više je zaljepljen pa treba malo više vremena dok se oguli. Zatim ulazimo u one mesnate i smrdljive slojeve od kojih suze oči. I sa svakim novim slojem sve više plačemo i pitamo se kada će kraj. Ali i to prođe… A što je najbolje, sve traje onoliko dugo koliko brzo smo spremni prihvaćati/puštati/opraštati sve ono što otkrivamo o drugima, a i o sebi.
Nikada ne treba zaboraviti da nitko za nas ne može činiti čuda. Postoje alati koji mogu pomoći više i oni koji pomažu manje, ali to ne znači da su manje vrijedni. Ponekad ne želimo puno, možda za početak samo malo pa po malo dok ne budemo spremni za više.
Bitno je samo ne odustati od sebe i ići naprijed. Brzina nije bitna. Bitno je samo ići naprijed.
Hvala Ti što nisam ostavljena, što sam dobila priliku krenuti na ovaj put mog izlječenja. I hvala meni što ne odustajem od sebe i nakon teških trenutaka.
Fotografija Александра Туркина – Pixabay
Učenica Života 