Dogovarali smo se o taktici obrane. Postoji jedno mjesto koje uvijek lako probiju. Već sam znala kako će se sve odvijati. Ili sam već sanjala ovaj san ili sam “jednostavno znala.”
I počelo je, ljudi su opet nešto napravili što je izritiralo izvanzemaljce tako da su se svi oni koji su bili na njihovom prostoru počeli povlačiti. Kroz veliki broj vrata je prolazilo mnogo ljudi, kada bi izgledalo da su već skoro svi prošli opet bi naišao novi val. Nekako mi se to sve odvijalo predugo. Tako da sam počela vikati da počnu zatvarati ta prozirna okrugla vrata dok nisu naišli neprijatelji. Stajala sam pokraj jednih osjetljivih vrata za obranu i skoro ih počela gurati sama. Ali ljudi koji su bili zaduženi za ta vrata su jednostavno čekali da svi prođu. Počeo me je hvatati strah kako će slijedeći koji iza ugla naiđu biti izvanzemaljci.
Zatim sam otišla do jednih drugih vrata gdje uvijek sve počinje. To je bila jedna manja prostorija i vrata u njoj su bila već zatvorena. Našao se tu i jedan dječak na kojeg sam počela vikati da ide negdje dalje. Na to je odgovorio kako je ovo najsigurnije mjesto u cijelom kompleksu jer ima u podu mjesto gdje se može sakriti. Gledam gdje podiže jedna vrata i pokazuje mi. Pomislila sam samo kako mu to neće uspjeti ako probiju jer ga kroz ta staklena vrata mogu vidjeti kako ulazi u to mjesto u podu. U tome svemu prođe kroz jedan otvor dio jednog ogromnog vanzemaljca u prostoriji. U obliku je ogromne hobotnice, čak je neobičan i među izvanzemaljcima.
Ne znam zašto, ali sam se u tom trenutku odlučila ne skrivati. U tome mislim ne skrivati svoje osjećaje, ne skrivati sebe i ono što je u meni. Ne skrivati se. Ostala sam stajati bez ijedne maske, potpuno otvorena s onim što je u meni i kako je u meni.
Iduća scena je kako smo se sprijateljili. Bila sam potpuno opuštena i otvorena sa svim svojim ranama u meni i svemu onome što je u meni. To je bilo nevjerojatno olakšanje biti bez svih tereta maski i držanja obrane. Na mojoj spuštenoj glavi su njegovi pipci s mog lica micali kosu s očiju. Svu mene ranjenu je tetošio. Nekako sam mogla to biće vidjeti cijelo iako su pokraj mene bili samo krajevi od nekoliko pipaka. U jednom trenutku sam vidjela kako mu je trup zarezan do više od pola i njemu nije ništa. Prošla mi je u međuvremenu i pokoja misao, a što ako se pretvara u tom svom prijateljstvu. Svaki put kada bi mi ta misao došla pustila bi je da ode i ostala bi opet samo ja, otvorena sa svime u meni. To je bilo toliko olakšanje i sloboda da mi se više nije dalo ulaziti u stanje zabarakadiranosti u sebi.
Tako je san i završio.
U tom osjećaju slobode i opuštenosti s tim bićem.
Ja sam si taj san protumačila kako je to znak da sam prihvatila jedan veliki otuđeni dio mene. Nikakvim cjepkanjem se nije moglo ništa dobiti, niti riješiti. Bilo je sve ili ništa. Pustila sam van ono što je u meni baš onakvo kakvo je i prihvatila taj neobični dio mene baš takav kakv je. I sada me je tješio, brisao suze s mojih rana.
Hvala ti draga Učenice što nisi i ne odustaješ od sebe.
Fotografija HANSUAN FABREGAS – Pixabay
Učenica Života 