U zadnjih skoro godinu dana sam pokupila krpelja koliko u mom cijelom životu sve zajedno. Da, cijela godina i nešto je bila super aktivna, turbo emocionalna i gotovo bez predaha. Uz sve to ne moram niti naglašavati koliko sam bila umorna i bez energije. Grabila sam se za bilo koju slamku kako bih ponekad mogla doći do makar malo energije, sna, snage. U svemu tome smo još muž i ja igrali igru izmjenjivanja uloga tko koga napada i tko se na kome hrani.
Toliko mi je bilo sve intenzivno da više nisam imala ne samo vremena nego niti energije pratiti život i svakidašnja događanja. Tako da sam se potpuno vezala uz njega i na njega pokušavajući ga dobiti da pokrpa rupe koje ja nisam stigla. S tim sam ga još dodatno cijedila.
A s druge strane je on radio isto na svoj način. Prebacivanje loptice meni kako bi je ja mogla vratiti njemu.
Ponekada se pitam kako smo to sve uspjeli preživjeti. No jesmo. Ali ne bez posljedica. Ne znam da li su popravljive ili ne, to ćemo još vidjeti. Ali korak po korak poslije tog uragana čistim i obnavljam ono što se može.
Mislila sam kako sam uspjela u svim aspektima po malo obnoviti stvari. Ali sada vidim da sam “ja” jedan dio koji nije gotovo niti taknut. Još uvijek ono što me hrani držim čvrsto i ne puštam jer imam osjećaj da bi nestala iz ovog života bez te hrane. Toga nisam bila svjesna do ovog krpelja. Ovaj je uspjeo doći do moje svijesti i prenijeti mi poruku: “Vrijeme je da pogledaš na sebe i počneš raditi nešto za sebe. A ponajviše na novom izvoru hrane!”
A ne moram niti pričati kako nisam nikada naučila sama i neovisna nešto raditi. Kako ću ja to sama? Ja nisam za ništa sposobna, bolje da pustim nekome drugome tko to zna lol Vrijeme je da se prestanem i toga držati kao krpelj na koži.
Hvala sada već mrtvom krpelju što mi je došao i dao svoj život meni za pouku kako bih naučila kako se ipak još uvijek prečvrsto držim nekih uvjerenja i emocija.
Fotografija Erik Karits – Pixabay.
Učenica Života 