Fascinira me kako neke stvari moram ponavljati nebrojeno puta da bi se mrvicu po mrvicu smanjivale. Neke emocije i odnose bez obzira koliko ih želim skinuti s leđa moram jako puno puta otresati. Poneke su tu kao već odvojene od mene, ali me još uvijek znaju dobro opaliti po glavi. lol
Trenutno me pegla “žaljenje” što nisam krenula sa skidanjem svih tih emocija prije. Sada kada mi se jedan potpuno novi i fascinantni svijet otvara pred očima osjetim čistu žalost što sam cijeli život do sada slušala druge i njihove glasove u mojoj glavi, čak i kada oni nisu bili pokraj mene. Sada kada je većina tih glasova utihnula i kada se više ne obazirem toliko na druge i “ispravne” načine i “ispravna” razmišljanja, život lagano podiže maglu ispred mojih očiju. Tako da mi se čini da svu ljutnju koju sam osjećala prema drugima sada poöinjem osjećati prema sebi zbog ne hodanja ovim putem prije.
Život. Samo postojanje je toliko čarobno i toliko bogato da se samim umom ne može uhvatiti niti objasniti. Tek sam zagrebala površinu i sve što vidim je jedan fascinantni ples svjetla i boja koji mi je bio totalno skriven dok sam bila prepuna straha. Strah i ostale emocije su još uvijek jake u meni, ali sloj po sloj ih odstranjujem. Sa svakim novim milimetrom otkrivanja sve više i više želim ići dalje i sve više i više želim strah i emocije ostaviti za sobom. Sve to nosi i sve veću i veću odgovornost jer sve veća i veća svjesnost tog plesa otkriva sve veću i veću povezanost svega te koliko tu zapravo ima niti koje se isprepliću i povezuju do sada na ne viđene načine.
Sve to budi sve veći i veći oprez u meni. Kao da sam pijanac koji se otrežnjuje i počinje primječivati kamenje na cesti preko kojih je prije redovito padao, a sada već uspije ponekad koji i obići bez da sleti u jarak. Kako se treznim tako i sve više postajem svjesna svog ponašanja i svoje odgovornosti prvo prema sebi, a onda i prema drugima. Ta odgovornost prema meni mi ne daje pravo u moju korist oštetiti druge kako neki misle da znači sebe staviti na prvo mjesto. Ta odgovornost je shvaćanje da je moj život, moj svijet u meni moj i samo moj i da nema puno smisla kriviti druge.
Hvala postojanju na ovom životu i prilici za proći kroz sva ova iskustva, a i mogućnosti na učenju.
Fotografija Albrecht Fietz – Pixabay
Učenica Života 