Nekada mi dođu trenuci kada me moja tama obuzme. Kada sve oko mene utihne i tama preuzme moje biće. To bi se zapravo moglo i drugačije preformulirati, kada se tama povuče s onoga što skriva uvijek potakne suze. Kada se tama povuče s onih dijelova koje skriva, ti dijelovi zasvijetle i postanu vidljivi svijesti. Tada pod svijetlom krene bol od onoga što vidimo. Moja tama je još uvijek velika, dio koji skrivam od sebe je još uvijek ogroman.
Nije jednostavno pogledati duboko u sebe i vidjeti koliko sam shebana, koliko sam izgubljena, usamljena, napuštena od svih od kojih sam kroz život očekivala ljubav. Ti nisi za ništa. To nije za tebe. Ti to ne znaš. Ti to ne možeš. Tebi to netreba. Ti ćeš to sve iskriviti, pokvariti… Nesposobna si, nisi dostojna. Drugi to mogu bolje. Smrdiš. Đubre. Ti to ne možeš. Kao da tebe netko treba. Kao da netko od tebe nešto treba… Ne trebaš nikome, svi ti se smiju, pogledaj se na što ličiš, kako izgledaš, jadna si, višak si, nepotrebna… itd… S takvim drilom sam odrasla. Pokušavala sam se boriti protiv toga i koliko god bi mi u životu krenulo dobro i koliko god bi počela biti uspješna uvijek bih na kraju pala. S vremenom sam se prestala više i ustajati od umora i tolikih bolova od toliko padanja i od usamljenosti…
Kada se osvrnem nazad na moj život i maknem tamu s mojih “najboljih dana” vidim jasno da gdje god sam bila, bila sam mala nedostojna djevojčica. Netko tko radi sve krivo i sada se pravi da zna i može. Puna stida od toga što sam ja “ja” jer je sve u meni i oko mene krivo, lažno jer ja zapravo nisam sposobna. Puno toga se uvijek vrtilo u pozadini uma i kontroliralo moje krajnje odluke i okolinu. Naravno, ja to nisam vidjela jer ipak sam stavila žarko pink stakla na moju super obitelj i sve je u mom životu uvijek bilo pink.
Ljudi su obično sa svakim svojim uspjehom ponosni, osjećaju se bolje zbog toga što su postigli. Ja sam se svojih uspjeha stidila lol. Jer ipak ja to nisam mogla napraviti. Ili se je to slučajno desilo ili mi je netko omogućio… Moj uspjeh nije mogao biti zbog mene. Stoga stid – jer ja taj uspijeh nisam zaslužila. Zato sam svaki svoj uspjeh uvijek na kraju i srušila.
Nažalost, takav dril stida koji dolazi s uspjehom vidim na puno žena. Uz to onda dođe i veliki ego i agresija iz ljutne na “nešto” kako bi se ta sjena zatamnila još više. A što je najsmješnije, ne da bi se sakrila od drugih -nego od sebe.
Zatim gledaš s ljubomorom na druge žene koje uspijevaju preći na drugi korak i idu dalje i pitaš se “a zašto ja to ne mogu?” Nisam niti malo manje sposobna, možda imam i veće znanje i bolje mogućnosti, ali noge stoje kao ukopane, ruke zavezane i ne mogu se pomaći. Jer ono što u mojoj svijesti nema, a zapisano je jednom davno u moju podsvijest: “Ja sam nesposobna, ja to ne mogu.”
Tako mi je skoro još uvijek. Povukla sam se iz aktivnog života i pokušavam hodati najbolje što mogu kroz blato do koljena (kroz svo nakupljeno sranje) jednog ogromnog polja kako bih izašla van. Znam da postoji kraj i vidim tu obalu. Ali to sve tako dugo traje i sve se to vrti u glavi i ponavlja i ponavlja tako da znam da je pakao zapravo samo u mojoj glavi, a ne tamo negdje dalje. Dio puta sam već prešla i idem dalje. Prvi put u životu idem do kraja ili do kud god stignem do kraja mog života. Korak po korak kroz to blato, korak po korak kroz moj um i dušu.
Puno puta se pitam zašto je Dryad pristao raditi baš samnom kada sam toliko shebana? Zašto ovaj ili onaj, netko uopće želi napraviti nešto dobro za mene kada ništa u meni ne valja. Zašto mi uopće drveće pomaže, zašto me priroda podupire kada od mene nema ništa…
Nekada treba tome što živi u tami kada ga svijetlo obasja pogledati direkt u oči i isplakati to van. Pustiti neka nađe svoj put u božansko svijetlo kako bi tamo bilo alkemizirano u ljubav.
Idem dalje paliti svijetla u tami jer želim van iz tog ludila. Koliko god stignem, koliko god uspijem… Idem dalje korak po korak u tome smjeru. Korak po korak paliti svjetla i čistiti emotivne programe iz sebe i korak po korak zauzimati svoje mjesto u sebi.
Hvala svim bićima koja su uz mene i koja mi pomažu dalje hodati. Hvala od srca.
Fotografija Marko Blažević – Unsplash
Učenica Života 