Šetajući šumom skrenem na jednom mjestu s “puta”. Bio je savršeni otvor za ulazak. Na mom novom pravcu ugledam malene ptičice kako se šetaju po deblu jednog drveta potpuno kršeći gravitacijsku silu. Držeći pod okom moj novi prizor nastavim hodati direktno u tom pravcu. Kako sam se približavala tako su lagano, nonšalantno se prebacivale na okolno drveće. Tada sam vidjela da je to deblo, deblo suhog drveta s ostacima nekoliko debljih grana.
To deblo me je pozvalo da mu priđem. Nakon što sam došla do njega stavila sam ruke s lijeve i desne strane debla kao da ga držim. Oko nas se je život i dalje održavao veselo. Tada sam pogledala gore uz to visoko deblo i u ostatke od nekoliko grana i skužila da je deblo šuplje na mjestima i da neće još dugo moći stajati. Držeći to deblo i gledajući gore visoko s nebom u pozadini sam se uplašila da bi moglo pasti na mene pod naletom vjetra i skoro sam počela bježati.
Tada mi se prikazala slika kako zapravo sve ono što nosimo sa sobom iz prošlosti što više nema svoj život je kao ovo deblo. Šuplji veliki trup koji svaki trenutak preti kako bi mogao pasti na nas i ozlijediti nas ili čak i ubiti.
Hvala ti šumo na tvojim podukama.
Fotografija Worm Funeral – Unsplash
Učenica Života 