Ponekad bi mi došlo da doslovno želim srušiti cijeli svijet iz bijesa, porazbijati sve oko sebe, uništavati, mrviti… Iza mene je ostala količina razbijenih tanjura, šalica, strgani stol, razbijeni prozor, boli nanešene drugim ljudima… i tako dalje. Ništa od toga nije napravljeno zato što sam tako htjela nego je jednostavno izašlo iz mene zajedno s bijesom.
Jednom sam čula jednu priču jednog čovjeka. Išla je nekako ovako. Kada je bio dijete njegov je otac bio nasilan prema obitelji dok jednog dana nije samo nestao iz njihovih života i otišao živjeti u drugi grad. Kao već odrastao čovjek se pitao što je bilo s njim. Više se ne sjećam da li je znao da je otac umro ili je saznao tek kada je posjetio jednog medija. Preko medija je stupio u kontakt s ocem da bi mu otac rekao kako ga je zapravo volio. I otac oca je bio nasilnik i svaki put kada bi ovaj tukao sina on nije vidio svog sina nego svoga oca. On je praznio svoj bijes na oca na svome sinu i tu si nije znao niti mogao pomoći. Zato je odlučio jednog dana, kako bi zaštitio svoju obitelj od sebe, otići iz njihovih života zauvijek.
Ta priča je bila jedna od mojih okidača kako bi bolje pratila svoje ponašanje i razloge trenutnih ponašanja. Tako sam saznala da često moja ljutnja i ispadi ljutnje nemaju a ma baš nikakve veze s trenutnom situacijom nego je nešto prošlo kroz moju glavu gdje me je mama ili netko iz obitelji pritiskao za vrat. Ili sam se našla u situaciji u kojoj u prošlosti nisam smjela sama ništa odlučiti ili je bila silom pritiskana odluka u mene. Sada nebi bilo nikoga uz mene, ali u mojoj glavi su se vrtili glasovi iz prijašnjih situacija i tjerali me na odluku protiv moje volje. I tu bi izletio bijes iz mene na izgled na ništa. Zapravo je i bilo na ništa, bio je to samo bijes na snimke iz mog uma. U trenutku, u sebi bi se našla odjednom u situaciji ili odjednom u nekoliko situacija iz prošlosti i ponovno ih živjela. I zbog tih samo meni vidljivih “duhova” bi slamala i trgala stvari oko sebe, ostavljala otiske cipela po zidovima, poklanjala bijes ljudima, mojoj malenoj…
Treba puno volje i svijesnosti za to promijeniti. Da nisam dobila dijete vjerojatno bi i dalje bila na mom samodestruktivnom putu. I priča onog čovjeka mi nebi značila ništa. Vjerojatno bi i dalje na sve gledala samo kao na obične riječi. Zahvalna sam životu na moja oba djeteta i na prilici što mi je pružio učiti me kako rasti, samu sebe odrasti, kako vidjeti sebe bolje i kako živjeti bolje.
Svi mi imamo slobodnu volju. Imala sam cijeli broj prilika početi učiti i prije. Ali sam uvijek odlučila ih odbiti. Sve dok nisam odlučila da ne želim svome djetetu pružiti život kakav sam ja imala i odlučila izbacivati sve naučeno iz mene i sebe ponovn i mllool o graditi. Alkemizirati sve naučeno u nešto novo. Sada učim i uspijevam. Korak po korak s uspjesima i neuspjesima. I sretna sam zbog toga.
Fotografija Nuno Alberto – Unsplash
Učenica Života 