Upravo mi je sjelo kako su svi dečki koji su mi se stvarno svidjeli ili s kojima sam bila imali neku drugu curu za kojom su patili, koja im je bila želja života. Pa tako i moj muž. Uvijek im je neka druga cura bila bolja od mene.
Kao i mojoj obitelji, uvijek je u svemu netko drugi bio bolji od mene. Ja nisam nikada bila dovoljno dobra (bez obzira na uspjeh) za maknuti se sa drugog mjesta za njih.
Moj djed je isto imao ženu za kojom je težio, a to nije bila moja baka. A i mojoj mami je vjerojatno njena izgubljena kćer bila uvijek bolja od mene. Moj djed je težio za sinom kojeg nije dobio, tako i moj otac. Tako sam naučila da su drugi uvijek bolji od mene, pogotovo dečki. Tako je i u mom ponašanju da sam ja na zadnjem mjestu. I s kim god dođem u kontakt je uvijek bolji od mene. Može znati samo jednu stvar bolje od mene, ali koncentracija uvijek ide na tu jednu stvar i to odmah znači da je bolji/lja. Iz toga sam razvila jaki egoizam kako bi kompenzirala to veliko guranje sebe u ništa s pokušajem smještanja sebe u nešto. I u tome svemu izgubila ono tko ja zapravo jesam. Tko sam ja?
Učenica Života 