U mojim vizijama su se stalno pojavljivale ruke oko moga vrata koje me tuše. Nisam nikako mogla dokučiti čije su to ruke. Sada znam. To je bila moja majka i moja obitelj koji su me cijelo vrijeme tušili jer ih doslovno nije bilo briga za mene. Doslovno nisam smjela ništa bez dozvole, skoro niti disati kako ja želim. Moja je soba izgledala kako je moja mama htjela, smjela sam posjedovati stvari koje je ona dopustila, čak sam morala i sjediti kako ona želi za vrijeme njenih “posebnih” perioda, itd…
Te ruke koje stišću moj vrat su me dugo mučile. Mislila sam da mi se nešto dogodilo u djetinjstvu što je zaboravljeno. Ali sada vidim, to nema veze s nekim događajem. Ima veze sa svim događajima. To je bio poklon moje obitelji za moj zivot. Tušenje.
Svjesna sam da je to isto bila njihova ostavština od njihovih predaka. Da niti oni nisu znali drugačije jer su i sami odrasli u sličnim okolnostima i naučili da je to normalno. Te na kraju nisu došli do neke duboke želje da nešto promjene. Ili ako neki i jesu, onda im je već bilo kasno za velike promjene u obiteljskim odnosima ili nisu dokučili kako…
Zadatak mog života je osloboditi se. Osloboditi se svega naučenog, osloboditi se nasljeđa, osloboditi se pritisaka ljudi koje sam si sama dovela u život…. biti slobodna u sebi i učiti stvarati svjesno svoj život. Obasjati sve svoje sjene u sebi i osloboditi ih… i to je to. Sasvim jednostavno, zar ne Lol
Fotografija Viktorija Lankauskaitė – Unsplash
Učenica Života 