Kao dijete sam odrastala s prelijepim pridjevima od mame. Kako sam glupa, nesposobna, ništa ne mogu, jadna, kako mi se drugi samo smiju, da smrdim, da sam đubre, nepotrebna, odvratna i drugim nizom opisa… I uvijek kada bi bilo što počela s bilo kojim entuzijazmom ona bi to ubila u startu. Tako sam i poslije nastavila živjeti. Krenula bih s nekim projektom i odustala – jer ja to ipak ne mogu, nije to za mene jer sam nesposobna. I tako od situacije u situaciju. Od ideje do ideje bi završila s nesposobnošću i samo ocjenom kako nisam dovoljno sposobna.
Jedini projekt kojeg se još uvijek i nakon 2 i po godine držim je izbacivanje nje iz mog organizma. Tu ne odustajem. Lol. Jer je puno nagrada. Put je težak i zahtjevan s jako puno prepreka, ali je vrijedan svakog koraka.
Ovaj blog je isto dio mog puta. Kao dijete sam napisala jednu dječju priču. Voljela sam pisati. Ali je ta priča završila u vatri jer me je moja draga mama ismijala. Isto tako je poslije moje crtanje bilo glupo i nepotrebno. Te sam prestala i crtati.
Nije mi bitno kako ćete protumačiti ovaj blog niti da li vam postovi imaju smisla ili ne ni da li vam odgovara gramatika… Ovaj Blog je za mene, a ne za vas. Bitno mi je što s ovim Blog-om probijam zid van iz moje “gluposti” i “nesposobnosti”. Van iz njenog zatvora. Mičem njene ruke s moga vrata. A u isto vrijeme rušim i svoje zidove. Ovo je samo jedan dio slagalice na mom putu. Moja krila.
Fotografija Alfred Schrock –Unsplash
Učenica Života 