Danas sam otvoreno ne samo vidjela nego i shvatila da moj suprug predstavlja moju obitelj. Moju mamu, ma zapravo sve. Odabrala sam muškarca koji se ponaša prema meni isto tako kako su se u obitelji ponašali prema meni dok sam odrastala. Sa sličnim psihičkim i karakternim osobinama. Iako nije bio u potpunosti takav, “dopustila” sam mu da postane. Jer to je kako sam naučila živjeti. To je kako sam naučila da je “normalno”. Ne ide toliko u krajnost i ne primjenjuje fizičko nasilje, ali psihičko je već dovoljno. Toliko da mi uspije unijeti osjećaj o sebi kakav sam doživljavala u djetinjstvu. A ako se on ne ponaša tako prema meni onda uspijem sama sebe nekako prebaciti u taj osjećaj žrtve i tamo gdje ne trebam.
Jednom sam pročitala kako djeca iz takvih obitelji ili postanu nasilnici ili ostanu žrtve. Nekada skaču iz uloge u ulogu. Jer to je normala koju nauče. Najgori psihopati su ujedno i najfiniji članovi društva. Kao što je bila i moja mama.
Sada vidim koliko sam i ja njega pritiskala, tlačila i tušila u mojim ispadima. Koliko čistog bijesa nosim u sebi. Srećom sam u jednom trenutku svjesno vidjela i shvatila da sam ista kao moja mama. Obični psihički nasilnik s fizičkim ispadima. Ili potpuno povučena i stisnuta ili u napadu. Da se skoro u potpunosti ponašam kao ona. Uredu, naši snovi i želje se razlikuju i dosta drugih stvari. Ali ponašanje u odnosu prema ljudima i svijetu je bilo nasljeđeno i naučeno od nje i moje obitelji. Da sam nitko i ništa, da ništa ne vrijedim… i kroz tu svu svoju naslijeđenu jad je izlazilo traženje dlake u jajetu kod drugih ljudi koji rade sve krivo… Da, jer kada ja već nisam dobra i nisam nitko i ništa pa nisu niti drugi. Svi oko mene su isto stoka, pokvareni, jadni, samo lažu, varaju…. itd. Da, svi mi gledamo na svijet i vidimo situacije i ljude kroz svoje oči i svoj um koji je čista mašta, a ne realnost.
Od mog “shvaćanja” i poduzimanja koraka da promjenim te naučene sklonosti je već prošlo skoro 2 i po godine. Iako sam prošla kroz cijeli niz toga, još uvijek često dobijem osjećaj da nisam daleko odmakla. Iako ja sada i ja od prije 2 i po godine više nemaju puno toga zajedničkog, još uvijek imaju previše toga. LoL
To je put kroz duboko blato. Ali svaki korak koliko god je bolan se isplati. Isplati se sva bol čišćenja mašte iz uma, sva bol pranja svojih očiju i saznanja ne samo što su drugi napravili nego i sve ono što ja krivo gledam, krivo interpretiram, krivo činim i krivo govorim. Nije lako to sve priznati sebi niti malo. Nije lako otvorenih očiju pogledati u svoje učinjene greške. A jako je lako izvlačiti za sebe isprike, a za druge krivnje tamo gdje ih nema. Ali svaki korak u kojem sam to uspjela se isplatio. I idem dalje u nove korake na istom putu. Želim to sve van iz svog sistema. Želim doći do cilja gdje potpuno jednako bez uzmicanja mogu gledati na svaku svoju “pobjedu” i na svaku svoju “grešku”. Gdje postojim “ja” bez titlova, bez pridjeva… tamo gdje sam ja, samo ja. Tamo gdje ne trebam sebe podešavati drugima kako bi bila prihvaćena.
Hvala meni i svima koji mi pomažu na tom putu hodanja naprijed u slobodniji život.
Fotografija Erika Varga – Pixabay
Učenica Života 